Daa, daa.

Svakoj osobi je potrebno izvesno vreme da bi shvatila cilj nečega. Nisam verovala u to dok mi se nije desilo. A desilo se veoma jednostavno. Pošla sam na obuku kao nezaposleno lice te kao i u svakoj školi, tako i u ovoj, se dobijaju domaći zadaci. Da ne veruješ, ali tako je. Posle dvadeset godina radnog staža sam ponovo u djačkoj klupi i sve ispočetka. Dobro je što ne moram učiti i da čitam. Ipak, kada malo bolje razmislim i ovo je učenje nekakvog čitanja.

Rečeno mi je da se napravi neki blog, koji sam shvatila kao pričanje o nečemu čto treba predstaviti nekome jer on to treba da kupi. Tako sam bar do sada uvek radila, jer ako ne objasniš nekome prednosti proizvoda koji prodaješ, on tj. taj dotični, ga neće kupiti. Normalno da je tu i nastao problem. Sada nemam nikome ništa da prodam. Možda bih i mogla da pričam o rasveti, ali mislim da bi to bilo gubljenje vremena, jer to nije moj proizvod. Jednostavno sam ga prodavala za drugoga i ništa više.

Sada mi je preostalo samo da se prisećam lepih stvari iz vremena kada su se svtarali redovi ispred pulta na kojem sam izlagala proizvode koje sam prodavala i pakovala ljudima. Bili su toliki redovi da jednostavno nisam verovala koliko ljudi ima kojima je potrebna rasveta ili posebni abažuri koji je ulepšavaju.

Tačno da su tada bili drugačiji uslovi šivota. Ne, grešim; uslovi su bili isti, ali su mogućnosti bile drugačije. Mogla sam sebi priuštiti i poneko iznenađenje koje je bilo veće ili manje. Tako sam svorila ideju o krstarenju. Zašto da ne. Proputuješ mnogim destinacijama, upoznaš novine koje mogu mnogo čemu poslužiti i odrediš na koji način dalje se probijati u životu.

Sećam se jednog leta, tačno kog nije ni toliko važno koliko da mi je ostao u velikom sećanju. Krenula sam na krstarenje. Naravno da je to bilo manje krstarenje, jer u dve nedelje, koliko traje godišnji odmor i ne možeš praviti planove za veće krstarenje. Rešila sam krstariti mediteranom jer su najstarije civilizacije baš na toj destinaciji